Čeznem
Čeznem da ti kažem
najdivnije riječi svijeta
al se ne usudih,
sad strepim nad njima
jer svaka riječ
reže do boli.
I u boli, uzimam šapatom riječi te,
slažem ih u polutami svoje samoće
strahujući da koja ne odluta
preko praga mojih tajni,
da je ti
čuo ne bi.
Čeznem da odem daleko,
tako daleko
od surovosti ove
koju sam dobila na dar.
Ali...
gdje god da krenem
vjetar za mnom nosi
te dragocjene riječi
da mi srce ne opustoši,
da ne postanem
netko, kao ti.
Čeznem da ti kažem
najdivnije riječi svijeta
al se ne usudih,
sad strepim nad njima
jer svaka riječ
reže do boli.
I u boli, uzimam šapatom riječi te,
slažem ih u polutami svoje samoće
strahujući da koja ne odluta
preko praga mojih tajni,
da je ti
čuo ne bi.
Čeznem da odem daleko,
tako daleko
od surovosti ove
koju sam dobila na dar.
Ali...
gdje god da krenem
vjetar za mnom nosi
te dragocjene riječi
da mi srce ne opustoši,
da ne postanem
netko, kao ti.
(posvećeno)J.S.K. 16.veljače 2013
Divlji vjetrovi
Pjesmo moja
Tako blizu a tako daleko
Žalosni pjev i tužna soneta
u krošnjama proljetnim odjekuje
ja na jednom,ti drugom kraju svijeta,
a moje bilo ,tvoje srce čuje.
Smrti vapim,neka me posjeti
nek me grli kada ne budem kraj tebe
ako jednom ne budeš me htjeti
u naručju njenom želim vidjet sebe.
2014.
Divlji vjetrovi
Tko ti je rekao
da snove tame
nikad necu upoznati
ja samo trag sam žene
u društvu lutalica.
Nek bude jutro
kad divlji vjetrovi krenu
moje ime
neka ti spomenu,
preko divljih šuma ja ću priječi
ako me tamo
ceka tvoja sjenka.
Nista necu reci
jer ja
samo sam trag žene
u društvu skitnica....
Ništa reči neću
neka šutnja vlada
neka caruje,
a ti prepoznati ćeš sjenku
na kraju čekanja,
sjenku nalik ženi
koja reči će ti sve o meni...
Nek bude jutro
divljim vjetrovima
tada krenii,
prati trag
možda te donese meni.
J.S.K.
Pjesmo moja
Nek procvijeće pjesma od ushićenja
kad dotakneš pogledom usnule rime,
u njoj sahranih sva svoja htjenja
i mrtvim slovima prekrih ti ime.
Usplahirene ruke ispračaju riječi
dok grlo stišće one prešućene,
gordost usnula, utobu gnječi
i čeka onu odbjeglu mene.
j.s.k.
Tornada strasti
Bučne misli postaše tijesne
u njima ključaju vrele tajne,
čuješ li žudnje urnebesne
produk ove ljubavi beskrajne.
Preteške noći cvile u tijelu
u zagrlja hrle snovi bez sna,
pečat si ljubavi na ovom čelu,
pečat na duši, na rukama.
Tihim krikom tvoje ime slovim
kad tiha me jeza sruši na koljena,
izgorjet ću noćas u riječima ovim
gordosti imam al moć je slomljena.
Dotiće me šumno proročanska pjena
dok valovi ljubavi zapljuskuju vene
i dok se pitam, gdje je ona žena
tornada strasti struje kroz mene.
Tako blizu a tako daleko
Žalosni pjev i tužna soneta
u krošnjama proljetnim odjekuje
ja na jednom,ti drugom kraju svijeta,
a moje bilo ,tvoje srce čuje.
Smrti vapim,neka me posjeti
nek me grli kada ne budem kraj tebe
ako jednom ne budeš me htjeti
u naručju njenom želim vidjet sebe.
2014.
Nema komentara:
Objavi komentar